Zašto djeca trebaju, više no ikad, učiti filozofiju. Da, filozofiju

Valerie Strauss 3. veljače 2016. (The Washington Post) Danas često slušamo o stvarima koje djeca „moraju“ naučiti. Doista, predsjednik Obama nedavno je najavio da će razgovarati s Kongresom o financiranju inicijative( u vrijednosti od 4 milijarde dolara) koja bi za cilj uzela približavanje informatičke znanosti većem broju učenika škola. Međutim, evo jedan argument da postoje neposrednije stvari kojima bi se škole trebale baviti. U članku koji je napisao Steve Neumann, pisac i filozof , govori da za filozofiju želi raditi ono što znanstveni novinari rade za znanost — “pripremiti tajne akademije u lako-probavljivo štivo široj javnosti.” Njegovo djelo se pojavljuje u medijima kao što su: the New York Times, the Daily Beast, Philosophy i slično. Također piše blogove na Notes Toward a New Chimera at Patheos. Steve Neumann: Ideja da se školska djeca obrazuju kao filozofi bi vjerojatno bila ismijana od strane školskih odbora, učitelja, roditelja,te također, od strane filozofa. Ostaje pitanje mogu li se djeca uopće baviti filozofijom, dosada su samo zagrebli površinu filozofije — kako bi saznala da je filozofija uistinu beskorisna. Doduše, ništa od toga ne može biti dalje od istine. Ustvari, ništa nije toliko važno za uspjeh našeg djeteta i društva u cjelini kao shvaćanje filozofije. Ne mislim da bismo malu djecu trebali učiti filozofiji koja se radi na fakultetima i sveučilištima. Adolescenti ne bi trebali uranjati u Platonove dijaloge o teoriji ideja ili Kantov kategorički imperativ. (Takvo obrazovanje je uistinu vrijedno te bi se trebalo koristiti negdje u višem školstvu, ali to je argument za neku drugu priču.) Vrsta filozofije koju ja imam na umu jest ona koja pomaže djeci da postanu bolji građani na način da se učionica pretvori u ono što filozof John Dewey naziva “embrijsko društvo.” Kako bi uvidjeli da je ovo živo, samo uzmite u obzir uzročno- posljedični slijed izmjene predsjednika i trenutačni politički sustav. Počevši od problema rasizma, ekonomske nejednakosti, napada oružjem, domaćeg i stranog terorizma nad klimatskom promjenom(zagađenje okoliša) , nemogućnost političkih kandidata i njihove poštovane stranke da se zalažu za dobrobit cijeloga čovječanstva. Sve su to manifestacije koje ukazuju na to da se odrastao čovjek ne snalazi u svijetu u kojemu živi. Uzevši u obzir serije istraživanja Pew Research Center-a na temu političke polarizacije od prošle godine: “Republikanci i Demokrati su u većini podijeljeni oko ideologijskih linija  – stoga je antipatija u sljedbenicima tih stranaka duboka i ekstenzivnija nego u bilo kojem trenutku unutar posljednja dva desetljeća. Ovi trendovi se manifestiraju u bezbroj slučajeva, bilo u politici ili u društvenom životu.” Mislim da većina nas shvaća da je društvu potreban kompromis, i da barem razmišljamo o idejama kritičkog mišljenja i uspješne komunikacije kao o vrlinama koje su esencijalne za uspjeh tog društva. Kako postajemo stariji, mnogi od nas imaju tendenciju zatvoriti se od novih informacija, dokaza, napose argumenata — ali možemo i trebali bismo usaditi potrebne vrline našoj djeci kroz državno obrazovanje. “Lakše je graditi snažno dijete nego popravljati pokvarenog čovjeka,” kao što kaže Frederick Douglass u drugome kontekstu. U tome je duhu prirodno da se našoj djeci približi filozofija. Kada ljudi čuju riječ “filozofija” na prvu znaju pomisliti na nešto kao skup principa življenja ili na generalni pogled na svijet. The New England Patriot Bill Belichick možda ima trenersku filozofiju, dok netko kao reper Drake ohrabruje druge kako bi preuzeli YOLO stav o svijetu. Međutim, akademska filozofija je humanistička disciplina koja se bavi razjašnjava i analizira koncepte i argumente koji se povezuju uz velika životna pitanja. Točka fokusa je na postavljanju pitanja, kao što kaže Sokrat, filozofija počinje čuđenjem. Ne ispitujemo sebe pitanja—ispitujemo druge, one koje uređuju naše društvo. Istina je da filozofija uključuje puno razmišljanja i sjedenja, ali kao što je napisao noviji američki filozof Matthew Lipman u svom ogledu “The Educational Role of Philosophy:” “Filozofija može početi u čuđenju i dogoditi se u razumijevanju, ili, u nekoliko primjera, u mudrosti, ali kroz svoj put zahtjeva upiranje uma na napornu aktivnost. Takva aktivnost najčešće polazi od dijaloga.” Dijalog je ključ jer jedino će onda naše pretpostavke, rasuđivanje, i zaključci biti izazvani. Jedino kroz dijalog možemo postati i biti bolji mislioci. A u procesu postajanja boljim misliocima kroz intelektualno rigorozan dijalog, naša djeca mogu postati bolji građani. Dok je poučavao filozofiju prvostupnicima na Sveučilištu Columbia šezdesetih godina 20st. , Lipman je uvidio da su njegovi studenti bili strastveni u težnji za promjenom svijeta ali nedostajalo im je oruđe da čvrsto promišljaju i vježbaju dobru prosudbu. Također je shvatio da je na fakultetu kasno poučavati o ispravnom mišljenju, pa je stvorio Philosophy for Children movement, znan kao P4C. Do ranih osamdesetih godina 20.st. ,rezultati Lipmanovog novog kurikuluma su bili obećavajući i, jednako važno, pokazalo se da su djeca prigrlila filozofiju sa živosti i veseljem. Po prvi puta, postojao je dokaz da djeca mogu postati filozofima, u određenom smislu. Djeca su u stvari po prirodi filozofi, kako je napisao Stephen Law. Lipman je u ogledu dalje promotrio: Oni koji se okušaju u filozofskom dijalogu vezanom uz filozofske probleme, premda to ne mogu raditi sa stajališta jednog filozofskog specijalista, iako su mladi, doista mladi, uistinu se bave filozofijom, dok god njihov učinak zadovoljava pravila standardnog prakticiranja discipline. Filozofi nakon Lipmana su preuredili njegovu originalnu ideju o pedagogiji „Philosophy for Children“, ali prioritet je oduvijek ostao u dijalogu. prema ovom modelu, djeca prolaze kroz mentorstvo gdje uče na način da čine. Učiteljev posao je da vodi i informira učenike, pomažući im da posvete pažnju na kvalitetu rasuđivanja, i da osigura da su upoznati s terminima jednakosti i međusobnog poštovanja. K-12 obrazovanje u Americi može biti petrijeva zdjelica u kojemu će se više obećavajući i dugotrajniji pristup životu gdje društvo ima tendeciju razviti pluralističko društvo. Osjećajući (i uživajući!) vlastito sudjelovanje, javni način života u kojem filozofi raspravljaju o svojim stavovima će omogućiti našoj djeci da procjene mnogobrojne probleme koji se javljaju u socijalnom i političkom životu i, do najvišeg mogućeg opsega, s poštovanjem napasti onoga s kojima se ne slažu. Ako ne uspijemo pretvoriti djecu drugoga razreda u Sokrata, naša djeca možda postanu dobri u privredi za život, ali će biti ne kompetentni u stvaranju civilnog društva.